Lamentations 4

1Kako potamnje zlato, promijeni se čisto zlato? kamenje je od svetinje razmetnuto po uglovima svijeh ulica. 2Dragi sinovi Sionski, cijenjeni kao najčistije zlato, kako se cijene zemljani sudovi, kao djelo ruku lončarevijeh!

3I zvijeri ističu sise svoje i doje mlad svoju, a kći naroda mojega posta nemilostiva kao noj u pustinji.

4Jezik djetetu koje sisa prionu za grlo od žeđi; djeca ištu hljeba, a nema nikoga da im lomi. 5Koji jeđahu poslastice, ginu na ulicama; koji odrastoše u skerletu, valjaju se po bunjištu.

6I kar koji dopade kćeri naroda mojega veći je od propasti koja dopade Sodomu, koji se zatr u času i ruke se ne zabaviše oko njega.

7Nazireji njezini bjehu čistiji od snijega, bjelji od mlijeka; tijelo im bješe crvenije od dragoga kamenja, glatki kao safir. 8A sada im je lice crnje od uglja, ne poznaju se na ulicama; koža im se prilijepila za kosti, osušila se kao drvo.

9Bolje bi onima koji su pobijeni mačem nego onima koji mru od gladi, koji izdišu ubijeni od nestašice roda zemaljskoga. 10Svojim rukama žene žalostive kuhaše djecu svoju, ona im biše hrana u pogibli kćeri naroda mojega.

11Navrši Gospod gnjev svoj, izli žestoki gnjev svoj, i raspali oganj na Sionu, koji mu proždrije temelje.

12Ne bi vjerovali carevi zemaljski i svi stanovnici po vasiljenoj da će neprijatelj i protivnik ući na vrata Jerusalimska. 13Ali bi za grijehe proroka njegovijeh i za bezakonja sveštenika njegovijeh, koji proljevahu krv pravedničku usred njega.

14Lutahu kao slijepci po ulicama, kaljaju se krvlju, koje ne mogahu da se ne dotiču haljinama svojim. 15Otstupite, nečisti, viču im, otstupite, otstupite, ne dodijevajte se ničega. I odlaze i skitaju se; i među narodima se govori: neće se više staniti.

16Gnjev Gospodnji rasija ih, neće više pogledati na njih; ne poštuju sveštenika, nijesu žalostivi na starce.

17Već nam oči iščilješe izgledajući pomoć zaludnu; čekasmo narod koji ne može izbaviti. 18Vrebaju nam korake, da ne možemo hoditi po ulicama svojim, približi se kraj naš, navršiše se dani naši, dođe kraj naš.

19Koji nas goniše, bijahu lakši od orlova nebeskih, po gorama nas goniše, u pustinji nam zasjedaše. 20Disanje nozdara naših, pomazanik Gospodnji, za kojega govorasmo: da ćemo živjeti pod sjenom njegovijem među narodima, uhvati se u jame njihove.

21Raduj se i veseli se, kćeri Edomska, koja živiš u zemlji Uzu! doći će do tebe čaša, opićeš se, i otkrićeš se. Svrši se kar za bezakonje tvoje, kćeri Sionska; neće te više voditi u ropstvo; pohodiće tvoje bezakonje, kćeri Edomska, otkriće grijehe tvoje.

22